Mala analitička grupa je grupa ljudi pogođenih svojim psihičkim tegobama koji
otkrivajući svijet psihoanalize upoznaju svoje nesvjesne potrebe, strahove i osjećanja što im pomaže da stvaraju realniju sliku o sebi, drugima, i životu u cjelini. Prema riječima grupnog psihoterapeuta R. Billow-a, svi ljudi dijele zajedničku potrebu da uče o psihologiji sebe i drugih. Slično kao što novorođenče posmatrajući druge otkriva sebe. Psihoterapija je tu da nam omogući da se iskomunicira i razumije sve ono što pojedinac ne može sam ni da osjeti, niti da shvati. Na tom putu, u jednu malu iskustvenu grupu koja traje više godina, članovi ulaze i izlaze, i svaka ta promjena je novi izazov koji prijeti da ugrozi već ustaljenu dinamiku odnosa, ali samim tim je stepenica ka većem napredovanju za svakog člana ponaosob koji se nađe u prilici
da se uz pomoć terapeuta i grupe suoči sa strahovima, kako sopstvenim, tako i od drugih. Ulazak u grupu već postojeće anksioznosti u grupi intenzivira tako da postaju uočljivije i prijemčivije za rad. Zbog toga je važno dobro procijeniti zrelost grupe za ulazak članova, uraditi kvalitetnu
pripremu grupe i osobe koja ulazi. Za ulazak novog člana ili članova grupa se priprema nekoliko seansi unaprijed. Ulazak novog člana u grupu kao značajna promjena koja narušava postojeća osjećanja komfora i sigurnosti u grupi pokreće još intenzivnija destruktivna osjećanja prema terapeuta koji se smatra odgovornim za tu turbulenciju. Istina je da se u grupi priželjkuje dolazak novih članova, stari članovi su svjesni da su se već uljuljkali u ustaljenim odnosima i da dijelom stagniraju zbog toga. Ali, istovremeno se plaše šta sve donosi ta promjena za njih, i iz tog straha se ljute na terapeuta jer ga vide odgovornim za to čemu ih izlaže. Ulazak u grupu se može doživjeti kao sebičan akt od strane terapeuta sličan doživljaju u odnosu na roditelje da su sami odlučili zbog svojih ličnih potreba da imaju drugo ili treće dijete. Kod djece uvijek postoji potreba da ispune roditeljska očekivanja što će im obezbjediti osjećaj bliskosti, ljubavi i priznanja. Istovremeno postoje osjećanja ljutnje prema roditeljima kada te potrebe nisu zadovoljene ili kada su na neki način ugrožene, kao što je to, na primjer, dolazak prinove u porodicu. Slična ambivalentna osjećanja transferno se jave u odnosu na autoritet terapeuta u ovoj situaciji. Iznijeću vam primjer ulaska nova dva člana u malu analitičku grupu, koju čine četiri žene. Od trenutka objave ulaska novih članova, na narednih par seansi, neke članice grupe su izražavale svoja osjećanja ljutnje i negodovale su izražavajući svoju bojazan da njihove potrebe na grupi neće biti zadovoljene, npr. jedna od njih je rekla ljutito „ulaze baš sad kad smo počele biti otvorene jedna sa drugom. Sad ćemo da stagniramo neko vrijeme“, dok je druga dodala „Neće biti dovoljno vremena za sve na grupi“. Ostale članice su indirektno pokazivale svoje neodobravanje i ljutnju, kašnjenjem, neredovnim plaćanjem seansi u to vrijeme, zvonjenjem telefona na seansi što se inače ne dešava, ili kroz izražavanje ljutnje prema nekom drugom, šefu ili suprugu. U tim trenucima članovi grupe su bili više egocentrično usmjereni na sebe i smanjenih empatijskih kapaciteta za druge. Tako je jedna članica, prekidajući tok komunikacije u grupi, ispričala san samo da bi skrenula pažnju na sebe. Primjetniji je bio i rivalitet među njima, na primjer kad B. kaže J. „Nervira me što za sve imaš racionalno objašnjenje“. Sve u svemu, u tih par seansi kontakt u grupi se prekidao i monolozi koji su se iznosili na grupi činilo se da imaju ulogu da učine vrijeme neupotrebljivim. Sa porastom destruktivnih osjećanja jačala je i potreba da se ta osjećanja uguše odbranama od njih, negacijom ili premještanjem tih osjećanja u odnose van grupe. Kao što je članica B. pričala o ljutnji prema svom šefu, a na moj pokušaj da ta osjećanja razumijemo u kontekstu dešavanja na grupi, naišla sam na njen otpor. Važno je da je u grupi vladala klima povjerenja i sigurnosti da su one mogle, dijelom, otvoreno i da govore o svojoj ljutnji, naravno uz prateće anksioznosti, jer su imale poteškoće u izražavanju takvih osjećanja, i inače u životu. Tako da su ovi koraci za njih bili veliki pomak.
Snovi kao put u grupno nesvjesno
Sa kakvim se svim anksioznostima grupa susretala u ovom izazovu govore i snovi koje su članice donosile na grupu tih dana. San: „Sanjala sam da sam u butiku sa radnim kolegicama na 14 spratu. Počeo je zemljotres, zgrada se ljulja, ja sam strašno uplašena, molim gazdaricu da me pusti da idem, ona mi ne da“. Svi zajedno dolazimo do poveznice ovog sna sa ulaskom novih
članova u grupu, sa razumjevanjem da u grupi postoji strah od neke opasnosti koja prijeti da će „poljuljati“ grupu, a da mene vide, kao tu gazdaricu, kao nekog ko im pri tome ne olakšava, nego otežava situaciju.
Slušam ih i rezonujem sa onim što donose u grupu. Osjećam njihove anksioznosti u vezi predstojeće promjene, a i sama sam bila anksiozna oko toga. Citiram: „Analitičar nije ogledalo, nertan objekat…Analitička povezanost i analitički procesi su u isto vrijeme i više personalni i interpersonalni“ (Doron 2013, Mitchell, 1993: 112). Moja lična iskustva kao majke koja je
očekivala drugu prinovu, strah koji sam imala oko odnosa sa prvim djetetom, zatim moja iskustva iz djetinjstva kao prvog djeteta u porodici koje je dobilo brata, sva ta moja iskustva su rezonovala sa njihovim u nesvjesnom intersubjektivnom polju grupe i zajedno uticala na sve što
se u grupi dešava. Istovremeno, pored straha od promjene u grupi je postojalo uzbuđenje, radoznalost, želja za promjenom i radost oko toga što se takođe moglo osjetiti. Slična pozitivna osjećanja koja postoje u porodici kad se očekuje rođenje djeteta.
Razumijevanje i snaga interpretacije
Znanje koje terapeut posjeduje o članovima grupe pruža mogućnost da ponudi svoje razumijevanje transfernih osjećanja svakog ponaosob. Interpretacijom se poveže iskustvo u grupi „sad i ovdje“ sa prošlim iskustvima u konfliktnim odnosima u primarnoj porodici. Par dana nakon otvorenog pokazivanja ljutnje prema terapeutu javilo se osjećanje krivice kod pojedinih
članova grupe. Tako na primjer članica M. koja inače ima snažna ambivalentna osjećanja prema majci i proganjajuća osjećanja krivice zbog toga, zove me telefonom žaleći se na stomačne tegobe i da zbog toga neće moći doći na narednu seansu. Kažem joj da mislim da njene stomačne tegobe imaju veze sa osjećanjima u vezi ulaska novih članova i sa strahom da će njene potrebe
na grupi biti zanemarene slično kao u porodici u kojoj je njen brat dobijao od majke više pažnje. Bilo joj je potrebno da osjeti da sam tu za nju i vjerujem da joj je to donijelo olakšanje jer je sljedeći dan ipak došla na seansu, raspoložena i prijemčiva za dalji rad. Kroz iskustvo na grupi „sada i ovdje“ članovi uviđaju da njihove rekacije nisu primjerene odnosima koje kreiraju sa drugima ili terapeutom (pretjerane su, ili ih nema) što dovodi do dublje
promjene. U procesu rada na sebe članovi grupe se ne oslanjaju samo na terapeuta nego i na sopstvene resurse. Sve osobe u relaciji u grupi su uzajamno iscjeljujuće, slušaju jedni druge, nude razumjevanje i interpretacije jedni drugima.
I, napokon, susret
Upoznavanje u analitičkoj grupi je jedinstveno i drugačije od svega doživljenog. U tim trenucima osjećam se privilegovanom što sam dio toga. Članovi grupe se ne trude predstaviti u što boljem svjetlu, kao u bilo kojoj drugoj situaciji. Uz opasku, ipak da je riječ o grupi koja traje
par godina. U grupi koja tek počinje ipak je prisutno više strepnje i suzdržanosti. Prva je seansa na kojoj su prisutni i dva nova člana, muškarac i žena. Jedna članica kaže prilikom predstavljanja „U grupi sam zbog nezdravih odnosa sa drugima i zbog bijesa koji dugo osjećam prema svojoj majci“. Druga se nadovezuje „Mogu da ostvarim bliskost sa nekim muškarcem samo kad sam pijana“. I ostali se dotiču toga da imaju probleme u ostvarivanju
zadovoljavajućih bliskih odnosa. Cijelo vrijeme je iznimno osjetna anksioznost na grupi, i neki članovi to otvoreno priznaju. Vrlo brzo kreće pozicioniranje u grupi. Stari članovi daju do znanja novim da su oni „glavni“ u grupi, da je to njihova teritorija, spominjući da su tu nekoliko godina, slično kao kad
porodica dobije novog člana, i kad se druga djeca osjećaju ugroženo i tad brane svoj prostor. Svako za sebe, nesvjesno, teži osjećaju familijarnosti u odnosu na druge, na način da se od samog početka kreiraju odnosi slični porodičnoj dinamici. Tako, na primjer, javlja se nova članica, za koju se vrlo brzo ispostavlja da pretenduje da bude drugi „terapeut“ u grupi, koja ima
snažna osjećanja rivaliteta, a i istovremeno osjeća najveću anksioznost. Upoznaje grupu sa nezadovoljstvom sa svojom šeficom koja nema za nju dovoljno razumijevanja.
Veliki je korak ući u grupu nepoznatih ljudi u kojoj se svi međusobno procjenjuju, a istovremeno očekuju pomoć jedni od drugih. Anksioznosti su na ovoj seansi splasnule i desilo se zbližavanje među članovima kad je muškarac koji je tek ušao u grupu podijelio svoje iskustvo iz djetinjstva koje reflektuje njegov strah od odbacivanja i povređivanja. Ispričao je kako je kao
dječak bio maltretiran od strane drugih vršnjaka i da se zbog toga povlačio u sebe. Nova članica se nadovezuje prisjećajući se svog prijatelja koji joj je pričao kako ga u djetinjstvu drugari nisu zvali na rođendane, ali da je on ipak išao, kupi poklon i ode sam na vrata. Neko u grupi na to je prokomentarisao „ kako djeca znaju biti okrutna“. Smatrajući da je jedno važno iskustvo podijeljeno na grupi i na taj način u grupi stavljen u fokus strah od odbacivanja odlučila sam da tome posvetim pažnju svojim razumijevanjem onoga što je rečeno „Ostala sam pod utiskom toga što jedan dječak nije odustao od toga da traži kontakt iako je bio povrijeđen. Bez obzira na loša iskustva koja se imaju postoji jedna bazična želja, težnja da nas drugi prihvate, da negdje pripadamo. A da to nije tako ni ovakve grupe ne bi bile moguće“. Rekla sam ovo imajući na umu koliko smo u suštini socijalna bića i koliko zapravo trebamo jedni druge. Ovaj primjer pokazuje kako matriks grupe, sam od sebe, nesvjesno isprovocira da se u grupu, transferno vrlo brzo donesu prošla negativna iskustva interakcije sa drugima, kao što je to grupa vršnjaka. Kroz pozitivna iskustva dijeljenja i razumijevanja u grupi, članovi postaju
otvoreniji, sigurniji u sebe i spremniji da ostvaruju kontakte i van nje. Neki članovi pred kraj seanse govore da im je laknulo što su novi članovi napokon ušli, što su se sreli i da je sve to prošlo. Osjećanja na ovoj seansi su bila raznovrsna. Od uzbuđenja, radoznalosti kao kod svakog prvog kontakta, preko straha od procjene, odbacivanja, i izvjesne nelagode, što su uopšte tu, do nade u nove početke. Činjenica je da je ulazak u grupu hrabar poduhvat i na to uvijek podsjetim svoje članove, koji su bili spremni da rizikuju da opet budu povrijeđeni, da bi naučili više o sebi i drugima i tako ostvarili svoje potencijale.
Leave a Reply