Odlaskom člana iz grupe mijenja se njena struktura, što utiče i na buduću dinamiku. Prema završetku terapije kao procesu finalnog odvajanja postoje ambivalentna osjećanja od strane i terapeuta i klijenta (Wardi, 1989). Stalo mi je, priznajem, da moj lik ostane utisnut u sjećanju svakog od njih. Istina je da jednim dijelom odlazak svakog od njih doživim kao rastanak koji u meni bude osjećanje tuge, ali i iskrenu radost jer sam bila dio njihovih života na jedan tako poseban i neponovljiv način. Odlazak iz grupe, rastanak, kao iskustvo samo po sebi, je prijetnja za psihičku ravnotežu, iskustvo koje pokreće rane anksioznosti, frustracije, strah iz perioda prvih ranih odvajanja novorođenčeta od majke. Kauf ističe da je završetak dio procesa psihoterapije od samog njenog početka i nudi pretpostavku da priroda i ishod rane separacije od majke određuje sva kasnija iskustva sa završecima u odrasloj dobi (Peternel, 1991). Smetnje tokom „separacija – individuacija“ faze u ranom djetinjstvu će biti oživljene tokom završetka. Kauf navodi da se kod završetka psihoterapije bez obzira na okolnosti uvijek susrećemo sa anksioznošću, osjećanjima bespomoćnosti, ljutnje, depresije, temama odbacivanja i smrti (Peternel, 1991). Kada je vrijeme za završetak terapije? Ranije su psihoanalitičari više sebi postavljali za cilj potpuno i do kraja analiziranog pacijenta kao pokazatelja apsolutnog zdravlja. Danas se kraj terapije više posmatra kao „novi početak“, kao uspostavljanje trajnog intrapsihičkog dijaloga postignutog terapeutskim iskustvom. Većina psihoanalitičara se slažu oko pokazatelja spremnosti pacijenta za kraj psihoterapije, a to su: smanjenje simptoma, povećan uvid i razumijevanje podsvjesnih procesa, povećano samopouzdanje, dostignuća ciljeva terapije, razriješenje transfernog iskustva i pozitivne promjene u životu (Kelly,1985). Bross i Zimerman navode kao dodatni kriterij procjenu grupe u vezi spremnosti njihovog člana da završi terapiju. Kako god, većina terapeuta se slaže oko toga da je završetak terapije za svakoga visoko individualizovani proces i da će svako završiti na sebi svojstven način.
Najava odlaska u grupi
U grupama koje vodim odlazak iz grupe se često tiho, oprezno i bojažljivo najavi, pregovori oko datuma izlaska iz grupe su puni nelagode i uvijek se taj datum odloži koliko god je moguće. I čak i na toj zadnjoj seansi za člana koji izlazi, i dalje među članovima postoji nevjerica u vezi toga, potajna nada da će ipak ostati, da se ništa neće promijeniti, i da izlazak neće isprovocirati buru osjećanja proživljenih u ranijim iskustvima odvajanja. Ali, istovremeno, ovo je rastanak koji članovi priželjkuju svako za sebe da će se jednom desiti, i izlazak iz grupe i uspješan završetak terapije za nekog drugog jača nadu i kod njih. Grupa o kojoj ću pisati se sastoji od pet članova. Nakon nekoliko godina psihoterapije članica, koju ćemo dalje u tekstu zvati Maja, je dala do znanja grupi da je spremna za izlazak. Na narednim seansama članovi u grupi međusobno dijele svoja traumatska iskustva iz rata. Kako se rastati u grupi ljudi koji su u prošlosti proživjeli mnoge rastanke i traumatske gubitke. U psihoterapijskom radu sa drugom generacijom preživjelih iz holokausta Wardi (1989) se susretala sa poricanjem i pojačanom zavisnošću kod članova grupe pri njenom završetku. Što su traumatska iskustva izraženija veće su poteškoće u grupama da se suočavaju sa iskustvom gubitka, u ovom slučaju, odlaskom člana iz grupe.
San članice koja odlazi na zadnjoj seansi
U grupi se uvijek osjeća doza poštovanja prema snu koji se donese, kao glas iz daljine (ili dubine). Kao kad zaronite u more i ne znate na šta ćete sve naići. Misterija sna je za nas podsjetnik da ne možemo i ne trebamo ni u šta biti sigurni. Udo Rauchfleisch (1995) je isticao da se snovi u grupi pojavljuju u vrijeme kad god postoji remećenje strukture grupe, kao što je slučaj kod ulaska ili izlaska člana iz grupe (Pines, 2002).
San koji članica donosi na svoju zadnju grupnu seansu: „Sanjala sam da smo mama, sestra i ja u dvorištu kuće na selu i ribamo neki šporet. Odjednom neka ružna životinja ne znam koja nas napada i ujeda nas sve tri na isto mjesto na ruci (pokazuje na dio šake) Sestra i ja smo u panici, to je crveno, počinje se širiti, ona i ja bježimo, trčimo da nađemo pomoć, a mama je za to vrijeme skroz mirna i ne boji se, kao da to nije ništa strašno”.
Poslije iznošenja sna članica koja odlazi dijeli dalje sa grupom svoje uvide „Povezala sam da sam da sam te neke strahove naslijedila od mog oca koji se stalno nešto plašio za nas. Moja mama i sestra nemaju takve strahove…I razmišljala sam o tome kako sam preuzela brigu za mamu i sestru (počinje plakati) Shvatila sam da ne mogu preuzeti odgovornost za sestru i njen
život, niti za mamu. Da imam svoju porodicu. Ja sam iskreno uvijek mislila da znam bolje od njih“. Dodala je još da osjeća tugu zbog izlaska iz grupe, ali da je spremna i da su se neke stvari složile za nju, sa tim snom.
Majin san vidim kao poklon grupi na odlasku, o čemu govori i M.Pines (2002). Dalje, citiram istog autora “Unutrašnji objekat se koristi za projekciju ili evakuaciju nepodnošljivih psihičkih konflikata na način da je san napor da se iskoristi “ne-ja personifikacija”; ovo nije moja agresija, nego pripada drugom koji me je napao…San je pokušaj pronalaženja kontejnera za konfliktan
self” (Pines, 2002) Objekat majke u snu je u stanju da istrpi Majinu agresiju (napad životinje). Majin san je za nju otkrivajući. Njeni unutrašnji resursi jačaju. Unutar nje su se značajno pomirili njeni objekti majke i oca, kao i nje same i njene sestre. U Majinom snu je vidljivo da jača njen unutrašnji kontejner i kako se smanjuje potreba za vanjskim kontejnerom, za razumijevanjem od
strane terapeuta i grupe.
Nakon dijeljenja sna u grupi članice lakše izražavaju svoja osjećanja tuge zbog Majinog odlaska. Jedna članica se nadovezuje govoreći o svojoj ljutnji prema majci koja je bila u nekim periodima depresivna tokom njenog odrastanja. Druga dodaje: „I meni nekad moje dijete bude teško. (govori kroz suze) Kad sam umorna i tužna ne mogu da se s njom bavim i poslije osjećam krivicu zbog toga. Šta mogu, kad je znalo biti tako, priznajem to“.
Grupa pokazuje svoje kapacitete za prihvatanje i prevazilaženje negativnih osjećanja i pratećih anksioznosti, kroz sposobnost suočavanja sa sopstvenim slabostima i manama, pokazujući koliko smo istovremeno i ranjivi i hrabri. Nakon ovog hrabrog priznanja, anksioznosti splašnjavaju, odbrane popuštaju, i svi lakše izražavaju svoja osjećanja tuge zbog izlaska članice iz grupe, ali i
radosti zbog uspješnog kraja, i grleći se opraštamo se od nje.
Leave a Reply