Sve oko nas i u nama samima posmatramo i doživljavamo kroz odnos. Čovjekov doživljaj svega što je proživio je promjenjiva kategorija i mijenja se kroz odnose sa drugima. To isto važi i za doživljaj traumatskog iskustva.
Od neprocjenjivog značaja za razumijevanje traume je Frojdovo otkriće značaja fantazije u njenoj psihopatologiji, odnosno, kako subjektivni nesvjesni doživljaj realnog događaja koji se desio određuje doživljaj traumatskog iskustva.
Osobe pogođene traumom pokušavaju da vrate kontrolu i da prebrode nepodnošljivo osjećanje bespomoćnosti i ugroženosti kroz davanje smisla na način da integrišu nepoznato u već poznato. Psiha ima zadatak da stimulus koji je probio svoj put unutra stavi pod kontrolom tako što će ga
“vezati” (eng. bind) I dovesti do njegovog otpuštanja (Frojd,1920, Garland,1998). Tako se elementi traume vežu sa dijelovima unutrašnjeg svijeta objektnih odnosa na koje podsjećaju. Kako Garlandova ističe “prošlost i sadašnjost postaju nerazlučive”.
U trenutku traume objektni svijet nestaje djelomično ili kompletno: sve postaje bezobjektna senzacija. Zbog toga, trauma ne može biti prizvana u sjećanje, ili može biti samo prizvana u fragmentima. Umjesto toga, ona se ponavlja (Ferenczi, 1930-1932).
Frojd (1916-1917, Blum,2003) opisuje uticaj traume navodeći da čovjek može biti tako zaustavljen traumatskim događajem koji razbija temelj njegovog života, da on napušta sve interese u sadašnjosti i budućnosti I ostaje trajno apsorbovan u mentalnom fokusu na prošlost. H.P.Blum iznosi svoje viđenje da traumatizovana osoba živi u tri svijeta, pre, tokom i poslije traume i/ili traumatskog gubitka.
Moglo bi se reći da nastradali kroz svoje traumatsko iskustvo doživljava svijet oko sebe. Uz stalno prisutan osjećaj prijetnje, kako vanjski, tako i unutrašnji svijet psihe je doživljen kao nesigurno i opasno mjesto u kojem vladaju i dominiraju loši, persekutorni objekti, dok dobri unutrašnji objekti su
ili uništeni ili značajno oslabljeni (Garland, 1998). Garlandova objašnjava da je posljedica traume gubitak ili slabljenje dobrog unutrašnjeg objekta koji nudi utjehu i sigurnost. Primitivni strahovi, nagoni i anksioznosti oživljavaju. Ego je, zapravo, u stalnom konfliktu sa nagonima, sa iracionalnim.
Garlandova istice da “ego, jednom traumatizovan, ne može više sebi priuštiti da vjeruje u signalnu anksioznost u bilo kojoj situaciji koja podsjeća na životno-ugrožavajuću traumu: umjesto toga ponaša se kao da je preplavljen automatskom anksioznošću”.
U maloj analitičkoj grupi članovi međusobno dijele svoja teška iskustva, suosjećaju i identifikuju se jedni sa drugima i na taj način se osjećaju manje izolovani, drugačiji, i osjećaju se više kao dio grupe.
Iskustvo značenja događaja za pojedinca se odigrava u sadašnjosti (Stacey,2001). To ukazuje na transformativni potencijal značenja događaja za pojedinca. Moglo bi se reći, bilo kojeg događaja, tako i traumatskog. Sopstveni doživljaj traumatskog iskustva transformišu intersubjektivni procesi ogledanja i razmjene u kojima svi učesnici imaju veliki uticaj jedni na druge (Friedman, 2014), što vodi većoj integraciji otcijepljenih i potisnutih dijelova selfa.
Preživjeli trebaju ispričati njihove priče da bi preživjeli (D. Laub, 1992). Neispričane priče služe kao produženje njihove tiranije, napadajući i kontaminirajući svakodnevni život preživjelog. Slažem se s
tim. Preživjeli trebaju ispričati svoje priče iz razloga da bi se oštećeni introjektovani objektni odnosi reintegrisali, i da bi, samim tim, mogli slobodnije nastaviti živjeti. Grupa, kao nova funkcionalna porodica, može omogućiti ozdravljenje i restituciju.
Zbog čega preživjeli nekad izaberu da ćute? Ponekad ta ćutnja traje godinama. Mišljenja sam da je to zbog toga što postoji djelomično neprihvatanje, negiranje tog ugrožavajućeg iskustva. Kao da na
dubljim nivoima psihe trauma nije prestala da se odigrava, iznova i iznova. Traumatizovana osoba nesvjesno napada svoje unutrašnje svjedočenje. Čini mi se da to najviše ima veze sa osjećanjem krivice osobe sa traumatskim iskustvom. Što je osjećanje krivice izraženije, veća je nesvjesna potreba
za negacijom problematičnog iskustva.
Garlandova navodi da se u traumi nešto nepovratno izgubi. Da se doživi gubitak koji treba ožalovati da bi se nastavilo (Garland, 1998). Proradom traumatskih iskustava u grupi, prije svega kroz uspostavljanje autentičnih njegujućih odnosa, umanjenjem persekutivnih anksioznosti, oslobađa se
libido, do izražaja više dolaze kreativnost, produktivnost, osjećanja ljubavi, empatije prema drugima, i počinje da zacjeljuje narušena slika koju osoba sa traumatskim iskustvom ima o sebi. Te pozitivne promjene vode ka tome da članovi grupe nastavljaju da međusobno dijele njihova najdublja
osjećanja i strepnje i da svako za sebe stiče uvid u to kako prošla iskustva nesvjesno utiču na odnose sa drugima i spoznavanje svijeta u sadašnjosti. Ima li istine u tome da dubina našeg nesvjesnog oslikava dubinu i beskraj univerzuma? I da zbog toga ne prestajemo da iznenađujemo sami sebe i
druge.
Leave a Reply